Tuesday, December 21, 2021

Nauka u Srbiji put kojim se ređe ide, a još je bolje izbegavati ga

Ovaj tekst nema veze sa politikom. Nema veze ni sa istorijskim nepravdama koje su nam nanošene decenijama, ako ne i vekovima. Ima veze s mojom ljubavlju prema nauci, istraživanjima, radoznalosti ono malo mladog sveta koji odudara od donje mračne slike, a koji me trenutno okružuje. Pre 8 godina napisao sam tekst o samrti srpske nauke. Danas je malo gore. Pacijentu se na samrti polako gase sve životne funkcije. 

                                                Antoan Lavoazje

Nekada je za početak istraživanja bila potrebna želja, ona iskrena radoznalost za rešavanje problema koje život i pojave postavljaju pred istraživače. Vremenom nauka je postala posao iz koga najveći interes vuku medicinska i farmaceutska industrija, industrija hrane i poljoprivreda. U nekim drugim oblastima to su kosmička istraživanja, nanomaterijali, neuronske mreže. Istraživanja pomoću štapa i kanapa sve više je potisnuto čvrstim regulativama. Nekada slobodno razmenjivana razmišljanja i ideje između vrhunskih naučnika ranijih epoha, zamenjene su tajnovitošću, a umesto da rezultati naučnih istraživanja postanu javno dobro, ona su pod velom tajne i veoma često zamagljena specifičnim jezikom patenata. Tokom promena kroz vreme su i istraživači prinuđeni da rade kao najamnici i da rade za onoga ko više ponudi u direktnoj plati, tako i u pratećim uslovima rada. Slično vrhunskim fudbalerima, ali za mnogo nižu platu. 

Bolja oprema, lakše dostupne informacije i želja da se deo sna otkine za sebe, čine naučnike pogodnim medijumom da preko specifičnog termina koji je kod nas važio par decenija („naučni radnik“), pređe u nešto mnogo ružnije. Kako inače objasniti fenomen istraživanja lekova za lečenje AIDS-a, koji su sa nekoliko hiljada dolara po dozi, spali na par desetina dolara, kada je grupa istraživača odlučila da proizvodi lek ne poštujući patente. Uz to, medijska pažnja, pretvaranje početnih naučnih ideja u prenaduvane i lažne naslove koje nijedan ozbiljan i pre svaga častan naučni um ne bi izgovorio. Primer je bilo koja biljka iz Amazonije, Sibira ili Himalaja koja 10.000 jače i efikasnije ubija ćelije raka od citostatika. Takvih primera ima na desetina, ali je ovaj jedan od najnemoralnijih produkata kvazi novinarstva.

Luj Paster

Patenti su neophodni da bi se kao i drugim delatnostima zaštitila intelektualnu svojinu pojedinca. U zapadnom svetu važi pravilo da se sve što valja (čitaj – može da se mnoooogo zaradi) patentira, a što ne vodi zaradi to se publikuje. Publikovani ili na kongresima objavljeni rezultati ne mogu da se patentiraju. Patenti danas ne štite pojedinca - istraživača, već sistem, tačnije kompanije. Uz to često se patentiraju i stari lekovi u novim terapeutskim kombinacijama, što nema opravdanja da se štiti od korisnika, jer nije bilo ulaganja u nova istraživanja, već su podaci prikupljeni iz nekih medicinskih baza podataka, koje su takođe u novije vreme deo narastajućeg biznisa. Farmaceutska industrija tako postaje biznis po sebi, pa su mnogima uskraćena vrhunska znanja koja bi dalje mogla da se oplemene. Kolika je moć saradnje kada se ukinu sve granice i uslovljavanja najbolje se vidi u rešavanju problema koji donose nove virusne infekcije i vakcine protiv njih. Potrebna je pandemija i silna doza injektovanog straha da bi se razbile postojeće granice za određeni, nažalost ograničeni vremenski period. Sada se opet potežu pitanja vlasništva nad određenom tehnologijom proizvodnje vakcina. O lekovima više neki drugi put. Proizvesti danas lek mogu samo zemlje koje imaju ogromne resurse. Svi ostali u svetu se realno samo igraju i pokazuju puteve kojima ne treba ići, i čije će podatke usisati neka druga velika farmaceutska kuća. Uvek je bilo tako i uvek će biti tako. A možda će biti i mnogo gore. Videćemo kako će sistemi reagovati.

Takvi sistemi, često zapreteni i administrativnim ograničenjima, donose odluke koje nisu u skladu s zdravim razumom. Jedan od zabavnih (i pomalo tupavih) pravila je da se hemikalije starije od 2 - 5 godina moraju izbaciti iz laboratorije i zemeniti novim. Isto važi za opremu koja je u savršenom radnom stanju. Sreća je da se priroda toga ne drži, jer šta bi se sve dešavalo tokom vremena na svakih 5 godina, da priroda izbacuje svoje hemikalije iz upotrebe ne smem ni da pomislim.

Tehnološki razvoj takođe onemogućava da se istraživanje u manje razvijenim (siromašnijim) zemljama odvija onim tempom koji je potreban da bi se kroz kritičnu masu formirala dovoljno velika grupa kompetentnih ljudi u raznim oblastima. Kao dodatni faktor stalni „odliv mozgova“ omogućava bogatim zemljama ne samo da istraživanja ne zaostaju u njihovim zemljama, već i da spreče ozbiljan naučno-tehnološki razvoj u siromašnijim zemljama. Ne treba zaboraviti da u mnogim zemljama postoji nivo tehnološkog znanja koji bi napravio izuzetno brz razvoj uz korišćenje savremene opreme. No, nekima to ne odgovara. Da se razumemo, nije ovo nikakva teorija zavere. Ovo je dokazana praksa. Dok smo bili pod sankcijama i slali radove često su nas izdavači odbijali bez recenziranja radova rečenicom – radovi zemlje koja je pod sankcijama se ne mogu objavljivati. Nismo mogli da kupujemo ne samo opremu ni hemikalije, već ni sitnu potrošnu plastiku. Zato čas jesmo na Šangajskoj listi, čas nismo. Po meni ne bi trebalo ni da budemo, jer nauku u Srbiji niko ozbiljno ne doživljava osim „naučnih radnika“. To se vidi po investiranju. Austrija je investirala u nauku 102 puta više od Srbije kada je situacija bila normalna. U kovid eri to je otišlo na 250 puta. I onda neko očekuje isti nivo istraživanja, odnosno rezultata u Srbiji i Austriji. Nema teorije, što bi rekla deca. O Finskoj, Danskoj, Švedskoj i Holandiji  da ne govorim.

Kakva je budućnost nauke u Srbiji? Nikakva. Loš obrazovni sistem osnovne škole, dodatno armiran nikakvim obrazovanjem kroz srednje škole, stvara lenje, razmažene generacije, koje beže od izazova. Konformiste. Zemlja koja nema sopstvene naučne projekte, koja finansira istraživanja iz nedorečenih i neveštih fondova nema budućnost. Zanimljivo je da se projekti za NATO pišu na desetak stranica, a da su projekti ideje imali više od 170 stranica teksta pitanja-odgovora-dilema, često kontradiktornih odgovora istog tog fonda. Zapravo stari sistem je uništen, novi nije napravljen. U takvom okruženju naprosto nema nade ili je bar moje cinične godine borbe sa vetrenjačama ne vide.

Mrva nade - svaka generacija ima bar jedno izuzetno nadareno dete. Njega niti samelje školski sistem, niti sopstvena prazna generacija, niti roditelji. Dođu neke takve generacije i kod nas na Hemiju. Samo da ih ne ubijemo u pojam pre vremena i da ih ne oteramo sve u inostranstvo, jer onda ne da će biti budućnost nauke nikakva, već će nauka prosto umreti. Ugasiti se kao dogorela sveća.