Tuesday, May 2, 2017

Amigdalin juče, danas, sutra ili kako alternativna medicina postaje zelena mafija

Na blogu koji je trenutno uspavan, pisao sam o amigdalinu. Upravo sam prečešljao desetine i desetine komentara. Neki ZNAJU da leči, nekima su bližnji umrli, a lečili se i njime. Ono što sam tada pokušao da objasnim je nekima bilo jasno, a nekima nije.
Da probam ponovo.


Amigdalin je cijanidni glikozid. Cijanidni glikozidi su otrovni. Da li je otrov otrov, ma koje vrste bio? Nije. Baš kao ni što lek nije lek za sve bolesti. Bol u leđima se ne leči lekovima za krvni pritisak. Krvni pritisak se ne leči hormonima. Deficit vitamina se ne nadoknađuje upotrebom mineralne vode. Tako je nažalost sa svim bolestima. U idealnom slučaju jedna bolest - jedan lek. I zato je nada da će se u društvenim mrežama naći neka tajna, koja je do sada bila zapretena u bespuću medicine i "zvanične" farmacije ona koja tera ljude da traže, sumnjajući u sve što dolazi iz zvaničnih kanala.


Kakav uspeh imaju nezvanični kanali? Kako je moguće da neke supstancije uopšte budu razmatrane kao lek ili alternativa zvaničnoj terapiji? Da li se stvarno kriju informacije od ljudi ili ...? Teška su ovo pitanja. Čovek u nevolji poseže za svim i svačim. Razne kapi, masti, preparati, nalaze se ne retko i na policama u apotekama. A svi znaju da su obmana. Zašto ondaZbog para. Prljavih i ružnih para. Ovih dana dok nam se urušavaju i poslednji ostaci kvalitetnog zdravstva, nauke, kulture i umetnosti pitam se ima li uopšte smisla pisati ovakve tekstove, jer su reakcije predvidljive. Par istomišljenika će mi reći ok, sa neizbežnim - što uporno gubiš vreme. Par drugih će reći - za budale nema nade, prepusti ih prirodnoj selekciji. Većina će biti zbunjena. Zašto jedan hemičar uporno piše protiv alternativa, kada je snajine drugarice šurakova zaova izlečena od raka pluća, a samo je jela po 50 grama koštica, pila zeolit i gledala u sunce? Stvarno zašto ja ovo radim!? Bez dileme i lažne skromnosti - zato što znam. Zato što su hemija i biohemija fascinantne i baš kao što nije svako predodređen da bude vrhunski sportista, nije svako ni da bude naučnik. I zato što verujem da se u nekoj biljci, crvu, pečurki ili mikrobu (ili njihovim metabolitima) nalazi lek protiv raka, pritiska, zaboravnosti. Ako ne lek, ono bar polazna struktura koja se dalje može poboljšati da bi se dobio efektan lek. Lek po meri date bolesti.

Kriju li se informacije od ljudi? I da i ne. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji mogući su brzi prodori koji su pre samo deset godina bili nezamislivi. Upravo zato toliko kontroverze izaziva amigdalin. S jedne strane su naučnici, s druge oni koji su umislili da ga neko uporno negira kao lek protiv raka. Uz amigdalin "sigurno" još leče zeolit, petrolej, ulje kanabisa, soda bikarbona (bez aluminijuma), bazni limun i naravno sirova hrana. Zašto onda ljudi umiru? Zašto ih ne leče "čudesni" preparati koje tabloidi izbacuju kao ludi. Kao i neke FB grupe. Zato što jedna bolest ima desetine i stotine različitih uzročnika. Da bi se razumeo pojam izlečenja raka mora se razumeti mnogo toga. A to zaista nije lako. Uz sve probleme i dileme alternative i zvaničnih terapija, postoje i specifičnosti individualnog odgovora. I zato će ljudi i dalje umirati dok se leče alternativno, izbegavajući ili napuštajući zvaničnu terapiju. Imuni sistem je čudo po sebi. U gomili ljudi jedan inficirani kine i pola gomile će za par dana biti bolesno. Druga polovina neće. Možda su drugačije živeli, manje se stresirali. Nisu pratili politiku i sport. Verovali su u ljubav ili su prosto bolji ljudi. Ništa od svega toga. Imuni sistem radi po svom, a kakav je saznamo nekada nažalost prekasno.

Amigdalin se nalazi u košticama kajsija i gorkom bademu, a u šljivama prunazin. U drugim biljkama, drugačije zapakovan otrov. Iz jedne opsežne studije o otrovnosti cijanida izdvajam ovaj pasus
 In a case-study a 17-year-old girl suffering from cancer made a
    practice of taking, instead of radiotherapy, four ampoules of
    laetrile (3 g amygdalin) intravenously. One day she swallowed three
    1/2 ampoules of laetrile. Shortly after ingestion, a severe headache
    and dizziness developed, and she collapsed. Laboured breathing
    developed, her pupils became dilated, and she became comatose. All
    symptoms occurred within 8-10 minutes after ingestion. She died 24 h
    after ingestion (Sadoff  et al., 1978).

Amigdalin iz košticama nije opasan, kaže alternativa. Šta kažu dokumetovani slučajevi?

In Anatolia (Turkey) 9 cases of cyanide intoxication of
    children due to the ingestion of wild apricot seeds (217 mg
    HCN/100g) were reported. The victims had probably eaten more than 10
    seeds. Also in studies of Jeanin  et al. (1961) and Pijoun (1942)
    poisoning after consuming a relative large amount of peach seeds or
    bitter almonds are reported. Quantitative figures on cyanogenic
    glycoside or cyanide intake are not given (Sayre & Kaymakcalavu,
    1964).
Idemo na glupost sa "prirodnog" sajta. Ovaj pasus je suština svig gluposti i bezobrazluka koji se šire internetom i koje je nemoguće ukloniti.
Cancer cells thrive on fermenting sugar instead of metabolizing with oxygen. Amygdalin contains two glucose molecules. So the amygdalin molecules are quite appealing to sugar hungry cancer cellsAnd cancer cells contain an enzyme that normal cells do not share, beta-glucosidase.

Toliko mnogo gluposti u toliko malo teksta. Glukoza nam je stalno u krvi. U koncentraciji koja je oko 5,5 milimola po litri. Druga i zunačajnija glupost je boldovana. Nauka raspolaže drugačijim činjenicama. Pri tome su to patolozi i kliničari. Nikakve veze nemaju s farmakomafijom.

         In a case-study a 67-year-old woman collapsed after ingestion
    of a slurry of 12 bitter almonds ground up and mixed with water. She
    recovered after treatment in the hospital. The average cyanide
    content was 6.2 mg HCN/bitter almond (Shragg  et al., 1982).

         The consumption of 60 bitter almonds is deadly for an adult.
    For young children, however 5-10 almonds or 10 droplets of bitter
    almond oil are fatal (Askar & Moral, 1983).
 
Da li je tačno da samo tkivo ili ćelije raka imaju taj enzim? Nije, naravno. Enzim se nalazi u biljkama u kojima se nalaze i ovi glikozidiali i u našim crevima

The third aspect is that the cyanogenic glycosides taken up
    intact with the food are (partly) hydrolyzed by the ß-glucosidase
    activity of the bacteria of the gut flora of animals or humans
    (Conn, 1979a,b; Oke, 1979, 1980; Nartey, 1980; Rosling, 1987;
    Gonzales & Sabatini, 1989).

Štaviše, natapanje često može da bude kobno. Jer enzim započinje razgradnju (hidrolizu) amigdalina čim se skupa nađu u vodenom okruženju. Taj enzim se nalazi naravno i bademima i u šljivama, jabukamaRedosled hidrolize jeamigdalin se pretvara u prunazin i glukozuzatim u mandelonitril i glukozu, a na kraju u banzaldehid i cijanovodonik. Zbirno u dva molekula glukoze, cijanovodonik i benzaldehid.
I šta je tu lek? Naravno da organizam ume da se odbrani od malih količina cijanida. Enzim koji to radi, manje ili više efikasno se zove tiosulfat-cijanid sumpor transferaza, EC. 1.8.1.1 ili popularno rodanaza. Smatrati da samo ćelije raka imaju željeni enzim je glupost i neznanje koje se ne može tolerisati u 21.-om veku. A kakav je tek nemoral onih koji ga valjaju kao lek, o tome ne bi trebalo trošiti puno reči. 

Najzad voleo bih da pokušam da objasnim pojam in vitro eksperimenta. Ako se izolovane ćelije raka u posebnim medijumima tretiraju nekim reagensom i on ubije sve ćelije ne znači da imamo lek. Iz barem dva razloga. Prvi je što je nužno utvrditi da nema neželjenih dejstava na druga tkiva, ćelije ili organe. A bilo je puno takvih primera u prošlosti. Drugo, važnije. Ne znači da će in vivo (u organizmu) imati isti efekat. Nekada je bez efekta ili se čeka in vivo studija.

Da li je priča o amigdalinu završena? Nije. Iako postoji previše dokaza da je bez efekta, da je toksičan ili naprosto da radi samo in vitro u nekim posebnim slučajevima, on i dalje budi nadu ili je samo predmet proste manipulacije. Ljudska pohlepa seže duboko. Poništava sve moralne odrednice. Bilo kako bilo amigdalin nije lek, iako ima in vitro potvrda da deluje na neke oblike ove opake bolesti. To ne znači juriš na smutije s košticama kajsija ili gorkim bademom. Pogledajte gore kako je prošla žena koja je pojela samo 12.

Molio bih sve one koji dnevno pojedu po 100 g i pri tome ostali živi da ne ostavljaju komentare ili da se uštinu i probude.

4 comments:

  1. Dodala bih da ljudi ne shvataju i vrlo bitnu razliku u nacinu primene leka. Na primer: one divne šarene kurara žabe na svojoj koži imaju supstancu kurarin koju ljudi mogu unositi u digestivni trakt bez ocekivanog efekta. Drugim rečima, jedi kurarin i neće ti biti ništa. Međutim, ukoliko se unosi parenteralno nastaje paraliza. Drugacije rečeno, ako se unese u iglom u mišiće ili krvotok nastaje dejstvo koje izaziva paralizu mišića. Ovu osobina je ranije korišćena za premazivanje vrhova strela i kopalja za lov i ratovanje, a danas kao deo kompleksne opšte anestezije. Dakle, bitna je supstanca, aktivan oblik, doza i nacin primene.

    ReplyDelete
  2. Postovani gospodine Vujcicu, mozete li mi reci da li su pistaci zaista toliko zdravi kao sto pricaju?

    ReplyDelete
  3. Hvala Vam na ovolikom nesebicno prenesenom znanju. Ne pisete Vi to uzalud ima razumnih ljudi koji to rado citaj u.

    ReplyDelete
  4. Zanima me sta mislite o ishrani po krvnim grupama?

    ReplyDelete

Sadržaj komentara koji na bilo koji način izlazi van okvira pristojnosti neće biti prikazan.