Thursday, July 18, 2013

Država je pred šlogom - ima odliv mozgova

Šta svi iščekujemo - rešenje ili krizu?

U biti naučnika je da ne prekida svoj rad. Naučnik mrzi i telefone koji ga odvraćaju i od istraživanja i od obučavanja mladih. Ne voli kad krene ka laboratorijskom stolu ili kaseti s hemikalijama, a oni prazni. Ne voli kada mora da moli za ono, što mu svuda u svetu pripada. Za moju generaciju (60.ta + koja) je već kasno za velika dela. Pojelo nas je vreme, uz sva koprcanja. Ali želim da čitam o velikim otkrićima klinaca s Beogradskog Univerziteta. Osvojim studentima koji ulaze u zonu magije i naučnih čudesa. O njihovim uspesima i radovima. O citatima i valjda konačno nekoj Nobelovoj nagradi. Stoga je moje priključinije protestu iz želje da doprinesem u stvaranju dostojanstvenih uslova za rad (po meri generacije koja je svašta proživela), ali i da pomognem drugima da shvate šta je to nauka. Da to nije samo faktografija kvantiteta radova, niti samo trenutni status našeg Univerziteta u prvih 500 sa Šangajske liste. Da pokušam da objasnim i onima koji postavljaju vrlo čudno pitanje, ili pre bezobrazni komentar - šta hoće ovi naučnici, samo bi platu? 

Zašto je nauka tako marginalizovana? U društvu, politici, u svesti. I to ne samo naših političara. Razumem ja njih. Naročito mlađe. Učili su u vremenu koje nije bilo izdašno u obrazovanju. Izgubili su onu rodoljubivu strast, kakva je krasila ranije političare. Da sam i ja PREDSEDNIK ili PREMIJER i ja ne bih baš poštovao naučnike, videvši baš te koji me okružuju. Šta su oni uopšte postigli? Većinom iz klupa u VLAST. A onda to postane stanje duha, a ne profesija. Sele se po partijama, samo da bi zadržali mesto u klupi. Naravno da nisu svi političari isti. Jer da jesu bila bi samo jedna partija. I opet bi naveliko zvonila jedna od najtupavijih rečenica koju sam slušao kao klinac snaga naše partije se ogleda u njenoj brojnosti. (Na žalost i sada ima takvih tendencija.). Dakle da sam i ja P ili P verovatno bih mislio da su i svi ostali isti. Zato se sve i svodi na brojanje, statistiku i prevare. Više puta su nas do sada prevarili od 2000.-te i stalno menjali i opet hoće da menjaju pravila. Pre toga je bilo stanje ludila, pa i nije za poređenje. Ali, ako neko već uzme kredit za opremu, logično je da je isporuči, a ne tri godine da je rasteže, zatim da se obezbede sredstava i za održavanje, servisiranje, osiguranje, nabavku rezervnih delova. Pa i auto se registruje na svakih 365 dana. Plaća se kasko osiguranje, redovno se pere i menjaju mu se gume.


Kako radno okruženje utiče na snove?


Red je da kao ljudi odradimo ovih 10 do 15 godina i odemo u penziju. Takođe kao ljudi. Zadovoljni. Da iza nas ostavimo jasna pravila koje neće svaki činovnik da menja, jer mu nisu jasna. Da ovi mladi ljudi, kada se završi protest, uđu u laboratorije i rade do svoje penzije bez borbe za najelementarnije uslove rada, obrazovanja i usavršavanja. Da kod nas počnu da dolaze strani studenti. Iz Evrope ili Amerike, recimo. Neki već dolaze, ali ne iz tih regiona i ...tu priču svi znaju.

Samo neoprezni ljudi mogu da dozvole naučniku da nema uslove za rad. Njegova pamet, strast ka rešavanju nemogućeg, kreativnost i podrška ljudi koji ga poštuju okreću ga ka rušenju te prepreke, baš kao što se u eksperimentu sukobljava s izazovima prirode. Ima komentara tipa, a šta ste proizveli dragi moji. Zašto ste na državnim jaslama? Iz dva razloga. Nema industrije koja na zapadu učestvuje u finansiranju i zato što je obaveza svake države da razvija sopstvenu nauku, jer je to u njenom STRATEŠKOM interesu. Da joj se novi doktori nauka ne brukaju po svetu, kao neki ovde.  Naši "industrijalci" više vole "pevačice", tako da će "B kultura" imati više šanse u svojim, budućim, protestima. Ali, od nečega se početi mora.

"Da sam ja VLAST"- ta tako čuvena rečenica- odmah bih se uplašio onoga do čega može da dođe kada 2500 (3000, nije bitno) direkno viđenih i bar onih 9000 nevidljivih, skupa sa klincima koji već 2 godine čekaju da se zaposle na projektima postavi sebi samo jedan cilj - UKLONITI PREPREKE da bi moglo dobro i kvalitetno da se radi.

Vežbam dok sam mlad i samo vas gledam.

Nekada su bogati ljudi ostavljali donacije svome otečestvu. Zidali zgrade, kupovali opremu. Zato mi je pomalo muka od mnogih kritičara koji su otišli pre XXX godina, a da ništa nisu vratili ovoj zemlji. Misle, nadmudrili su sistem, vlast i nas koji smo ostali. Nisu, samo su se otuđili. Neki od njih su sada, na talasu novih promena osetili kajanje ili žele da se iskupe. Takvima treba oprostiti, jer ljudski je grešiti. Moje lično iskustvo je drugačije. Moje prijateljice su mi iz Švajcarske i Nemačke poslale opremu, pomagale u hemikalijama, a neki drugi, dragi prijatelji su mi iz Amerike i Evrope slali reference. Ali najvažnije od svega je da i sada ima onih bistrih očiju koje pažljivo prate naša predavanja, rade na sebi i rešavaju probleme koji im nauka izazovno nameće. Nije red da rešavaju i egzistencijalne i profesionalno-organizacione probleme. Nije fer ako želimo, a sigurana sam da svi to želimo, da se penjemo na Šangajskoj listi. A BU to može. Jer ima snage za to. Zato svakom oko vas ispričajte nešto lepo o onome o čemu znate, šta radite, da biste promovisali nauku i taj specifičan način razmišljanja. Jer nauku čini sve - i metal i veštačka proteza, novi plastični zubi, boja za  kosu, lek protiv raka ili malarije, alergijske reakcije na polene ili hranu, proizvodnja piva i kiselog kupusa, enzimi i laseri. Nauku čini sve od snova do dela.

3 comments:

  1. Slazem se.
    "...podrska ljudi koji ga okruzuju..." podsetilo me druga koji je zavrsio faks ovde u roku sa 10,0, i tokom doktorata u USA, onako pride, posle godinu-dve, preko Interneta podigao svoju magistarsku diplomu (njihovog univerziteta). Nju je uramio, iako je u nju ulozio daleko manje truda nego u onu prvu. Kaze, opsta klima oko njega je doprinela tome. Ovde se ljudi koji uce ne cene toliko kao tamo, cak i medju "obicnim", neobrazovanim stanovnistvom. Kao i cinjenica (koju mogu da svakodnevno sretnu u hodnicima univerziteta) da tamo neke laboratorije vode ili su potekli iz njih Nobelovci.
    Koliko doktoranata je ovde ponosno na svog mentora? Koliko mentora ima ovde koji se hvale svojim studentima i prate i neguju njihovu karijeru?
    Tekst nije isao bas u ovom pravcu, ali moje asocijacije jesu.
    srdacan pozdrav,
    Sonja

    ReplyDelete
  2. Poštovana Sonja, malo ima mentora i kandidata koji se međusobno poštuju. Ali, malo je i tamo Nobelovaca. Ljudi ovde olako shvataju ono što dobiju (steknu). Ja imam dobru i vezu i pratim šta i moji i klinci mojih kolega postižu na zapadu. Na žalost mnogo češće ono zaborave odkale su pa raskinu sve veze sa postojbinom. Zašto? Svakako da nije samo socijalni status taj koji to uslovljava. Biće da je nešto i u genetici i u vaspitanju.

    ReplyDelete
  3. uneo sam komentar...

    ReplyDelete

Sadržaj komentara koji na bilo koji način izlazi van okvira pristojnosti neće biti prikazan.