Wednesday, June 19, 2013

Nauka na samrti - naučnici pred gladovanjem

Smrt spske nauke zakazana za 2014.


U prethodnom tekstu sam napisao šta mislim zašto se (hemija) nauka otuđila od ljudi. Ali nisam dodirnuo temu politike, iako su mi je jasno sugerisale i kolege i TV i štampa. Spadam u onu generaciju koja je odrastala uz bajke o Japanu. Pametni, sposobni, posvećeni ljudi. Kada bi dolazili u Srbiju, nisu se baš dobro snalazili u društvu i imali su problem s jezikom, pauzama za kafu i ručak. Tek, tada su najčešće prepričavali viceve da su Japanci govorili:" Mi smo gosti, nećemo mi u vaš štrajk". I bilo mi je to tada smešno. Štaviše, bio sam prevaren, pa sam i poverovao u to. 

A, onda su se moje kolege vraćale sa raznih studijskih putovanja (od Amerike do Japana). I razbiše lošu sliku o srpskom naučniku. Promenila se ta slika tamo negde 1980. u mojoj svesti. I dalje se menja. Cenim sve svoje kolege sapatnike, koji se u ovoj zemlji odvaže da krenu u rešavanje naučnih problema. Žao mi je i ove dece, koja na brojnim univerzitetima stiče titulu doktora nauka, a zatim ostaje bez posla. Univerziteti nemaju para, država nema para, roditelji nemaju para. Niko nema para. A po selima i zaseocima, po gradovima i gradićima politički fićfirići voze državne automobile, troše državne pare i ništa osim afera ne poklanjaju državi. 

Godinama (u mom slučaju decenijama) me lažu da će biti bolje, da će se povećati ulaganje u nauku. Mogao bih da se pridružim opštoj tužbalici kako mnogo radimo, a kako nas malo plaćaju. Ali i to seže u davne socijalističke dana, kada su radnici govorili niko ne može tako malo da nas plati, koliko mi malo možemo da radimo.

Nema smisla nabrajati linkove i sajtove koji govore o stanju u srpskoj nauci, jer ima stotine i stotine tekstova slične sadržine. O ulaganju u opremu skoro da ne treba trošiti reči. Tamo negde na dalekom istoku, posle drugog svetskog rata, Japan je poslao svojih 1000 studenata da donesu nova znanja, ali i da budu najbolji u tim zemljama (širom sveta) u kojima su se školovali. A onda i gladni i bosi, sa Hirošimom i Nagasakijem na vratu izgradili su supermoderno i razvijenoi društvo. Kako? Lako, radni su i vredni ljudi, mnogi kažu. Nije tako. To je velika laž. Japanci jesu pametni, ali to nema veze s pameću. Ima s parama. Ni naši sportisti ne mogu da se spreme za trku ili fudbal u Srbiji. (Poznata Vam je priča o Ani, Noletu i gomili drugih klinaca?). Jednom davno, jedan od najvećih naučnika Arhimed samouvereno je rekao: "Dajte mi oslonac, pomeriću zemlju". Dajte srpskim naučnicima pristojne uslove za rad (prostor, modernu opremu, servis iste, mlade naučnike da se zaposle), pa će se munjevito razviti i srpska nauka (prava) i srpski biznis i privreda. Nastaće hiljade novih radnih mesta. (Setite se Japana,). Ovako nas (kao zemlju) samo čerupaju socijalistički i demokratski bogataši. 

Da pojednostavim do kraja. Dva podjednako talentovana dirigenta stoje pred orkestrom. Jedan orkestar ima instrumente (Japan), a drugi nema (Srbija). Dirigenti mašu, a muzika se čuje samo u japanskoj hali. U Srbiji muk. Zemlja u tami i tišini što se tiče naučnog razvoja, privrede, rešavanja velikih svetskih otkrića. U nauci nije važan samo kvantitet - norma. Već kvalitet. Oblast. Naučni prodori. Strast otkrića. To pripada generacijama koje dolaze, ali neće imati na čemu da rade niti s kime. Svi ćemo pomreti čekajući da nam ulaganje u nauku sa 0.3 % bruto nacionalmog dohotka poraste na 0,31%. Ne nisam pogrešio u brojevima. Koliko treba novca da bi se Srbija brzo razvijala? Bar 3,1%. I jedini koji to ne vide su oni kod kojih je kesa. Političari. Dajte rukovodiocima projekata po 10.000 evra za svakog zaposlenog, ne uzimajte mu PDV (petinu prethodno date sume). Ne terajte ga da se ponižava kroz javne nabavke za sitnu opemu (ispod 10.000 dolara). Recite koji su to problemi i dajte da ih rešimo. Od energetike - do ekologije. Mi imamo poverenje jedni u druge. Da li političari veruju jedni drugima? Ne, inače ne bi stalno menjali zakone i pravili sve gore i gore. Što reče moj mlađi saradnik - taman misliš da si nogama dohvatio dno, a shvatiš da stojiš na rešetkama.

Pre 13 godina, čim su ukinuli savezno ministarstvo za nauku, znao sam da nam se dobro ne piše. Ukidanjem ministarstva za nauku (to je bila prava nagrada za zvezdani skok) marta 2011. problemi su postali nepodnošljivi. Staviše nas posle "demokratskih promena" na ocenjivanje. Ko da više radova (belih, plavih i zelenih) - imaće veću platu. Pomučismo se, uradismo tako. Dobismo i nagrade daleke 2004. Nakon toga sve kreće po zlu. Formirana norma ne ostaje -  uvećava se, a uslovi su gori, a zatim mnogo gori. (Dirigent je u međuvremenu slomio ruku). Srbija je zveda u usponu u nauci - budalaština. Samo MIT u Americi ima više radova, bolji su i citiraniji. I opet ima 10 x više para od cele naše države. Harvardu je budžet povećan za 2 milijarde dolara.

Naš problem ne čini samo državna administracija, već i nepostojeća privreda. Za 35 godina, koliko se nalazim na fakultetu broj privrednih SUBJEKATA koji traži pomoć od nauke je zanemarljiv. Bio je simboličan pre 20 godina, a sada prelazi u infinitezimalnu veličinu. Da ima ko da da pare van države, da mu je stalo do toga da se To i To radi u njegovoj državi, tada bi bar nešto bilo drugačije. E, ali to bi bilo da naši BIZNISMENI imaju nacionalni ponos.

Ali, glavni revolt koji ovih dana pogađa brojne naučnike je "kašnjenje" plata. Nikada se nije desilo u ovih par decenija, koliko primam platu, da mi je drugi deo države oprostio što sam s nekom ratom, čekom i sl. kasnio. Nikada, ni meni ni drugima. Uvek je sledila kazna, u vidu kamata. Ali, zato je država tu da bezobrazno kasni. Kao da ministarstvo obrazovanja i nauke ne može da prestane da kreira greške. Mala matura - zvuči poznato? 

Taman je ciga naučio svog konja da gladuje, a on crk'o. (Pokoj duši dirigentu. Orkestar može da se raspusti, kad ne može neodgovorna administracija.)

Posmrtni govor (mladi političar pred kojim je karijera)


U nauku smo uložili 400 miliona evra u poslednje 3 godine. (Na groblju muk. Niko i ne prisustvuje sahrani). Otvorili smo nova radna mesta. Zvezda u usponu je nenadano umrla. Stalo joj plemenito srce. Očekuje se uvoz nauke iz Kine. Ionako je jeftinija. I blizu je Japanu.

7 comments:

  1. This comment has been removed by a blog administrator.

    ReplyDelete
  2. Odavno me nije pogodio neki tekst kao što je ovaj. Nisam na vašem fakultetu, ali svuda je situacija ista. Ne možemo biti svi pravnici i menadžeri, voditelji, političari jer svet onda ne bi funkcionisao, a i ne želimo svi da budemo manekenke koliko god novine i televizija plasiraju to za poželjno, glamurozno (?!). Poznajem bivše odlične, đake i studente koji su nekada bili puni volje za znanjem i usavršavanjem. Nisu se "snašli". Nemaju politički duh.
    Vađ tekst bi trebalo da objave sve novine. Zašto novine nikad ne pišu o važnim problemima kao što je ovo? Piše se samo o isfabrikovanim aferama koje uvek imaju početak, a nikada kraj.

    ReplyDelete
  3. Na sednii zakazanoj samo za novinare, o najavi štrajka došle su 3 novinarke. Iako televizija nije prenela šta su rekli naučnici, rekla je šta su rekli (slagali) političari. Novine ne žele da pišu istinu, iako je nekada ona daleko jača od trivijalnih skandala. Možda je to osveta loših učenika lošim profesorima u osnovnoj i srednjoj školi. Znam koliko pametne dece, polako ali sigurno, gubi taj sjaj u očima. I mnogo mi je žao. Ali, kako iskreno da ih mamim u vode nauke, kada vide u kojim se mi mukama nalazimo. Najgore od svega je što će nam neko, za godinu dana ocenjivati POSTIGNUĆA, a da nam nisu dali ni šansu da to realizujemo. To nije samo neodgovorno, to je bezobrazno. Ali, kada živimo u svetu realitija (a malo ljudi zna koliko je to deo ogavne režije) nije čudo što roditelji dođu u školu i izviču se na nastavnike zašto od njihove dece toliko traži. Ili kaže rečenicu koja je za nagradu:"ja sam ga preslišao kod kuće i sve je znao". U moje vreme u školama su deca dobijala ćušku kada bi im roditelj video ocene. I tada su nastavnici i roditelji bili na istoj strani. Zato u svakom tekstu pozivam roditelje da traže od svoje dece samo znanje. I jednom...ko zna, možda znenje dobije šansu i dođu neki novi klinci koji znaju šta je nauka, takmičenje, znanje, snovi i projekti. I možda opet zasija taj sjaj.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ovaj strip najbolje ilustruje situaciju koju opisujete.
      http://rightcogency.files.wordpress.com/2012/06/unknauthor_problem-cartoon.jpg

      Politika naših novina je da se bavi plitkoumnim senzacijama. Nema ni volje ni snage (niti naređenje) da produbi neku temu. Ostatak novina su svet zabave i sport. Zar postoji još nešto o čemu bi se pisalo?
      Oni su postali agresivni. Izgleda da je došlo zlo vreme kad nauka i umetnost treba da angažuju pr menadžere, da potplaćuju novinare i televizije, po ugledu na političare i bogate firme i sumnjive organizacije

      Delete
    2. Hvala na stripu. Savršen je i apsolutno realan. Na žalost. Roditelji su nekada bili na strani nastavnika i učitelja. Iskoristiću sličicu u nekom od narednih tekstova, ako se slažete.

      Delete
    3. Svakako. Ne mogu u ime autora da dajem odobrenje. Već duže vreme se vrti na internetu i zapazila sam ga jer je surovo, bolno istinit. Iz nekih stranih novina je, a najstarije je iz devedesetih, bar ono što sam pronašla.

      Delete

Sadržaj komentara koji na bilo koji način izlazi van okvira pristojnosti neće biti prikazan.