Friday, July 5, 2013

Idemo ponovo, strpljivo, reč po reč - SPASIMO NAUKU

Nauka u rupi - smeće na policama

Sedim i čekam. Oko mene u laboratoriji, po hodnicima, mailovima, SMS-ovima isti komentar. Ili pitanje. Ili nada. Ili rezignacija. Zapravo sve to. Goru smo zatresli, pa čekali. I? Odgovor je zapravo potpuno očekivan.

Kako su ranije roditelji vaspitavali decu? Da poštuju starije, da budu časni i pošteni i da uče. Nikada u svojoj mladosti nisam čuo da kada se neko dete pravda "Ma naučio sam ja, ali me mrzi nastavnik, pa mi je dao keca"... Nikada nisu deca dobila milovanje po glavi ili još grđe dobijala onu idiotsku američku rečenicu upućenu detetu koje je razbilo par automobila, izišlo s kaucijom iz zatvora - Volim te, sine (ćerko) i PONOSIM SE TOBOM. Bljak. Dobro je, stoga da nam naši sadašnji pomoćnici Vlade, premijeri, predsednici i ministri ne kažu opet ponosim se tobom vrli moj naučniče... Sećam se jedne priče koja je sažeta u legendarnoj rečenici: Dačo, care, ne daj pare.  


I nije dao. Sećem se, tu i tamo, poneka rečenica iz dana kada sam i sam išao u školu, ostaje da se živo vrti u svesti, jer joj okolnosti stalno daju na značaju i oživljavaju je. Hrani sina, pak šalji u vojsku, Srbija se umirit' ne može! Sada, mogao bih da se prisećam pesama, recitacija, vrelog govorništva i svega onog što je gimnaziju činilo tako strasnom u tom intelektualnom smislu. I pitanje moje generacije koja je gimnazija bolja: III, V ili VIII? (Zvezda ili Partizan?) Neke druge generacije su ostale u istim tim školama, kojima su promenili imena, nastavnike, nastavne planove i ideje šta bi trebalo da se uči. Promenila su se deca, ali je najstrašnija promena roditelja. Pre par dana, kada sam komentarisao da je NAUKA NA SAMRTI, dobio sam zanimljiv komentar i link slike koja je pred vama.

Sine PONOSIM SE TOBOM

Svestan sam rizika idealizovanja ranijih vremena. Ali, neke činjenice naprosto opstaju. A to je da je znanje postalo bezvezna kategorija za decu, a bezvredna za roditelje. Ali, svi bi kod dobrog zubara, lekara, provereno dobrog advokata, mašinca ili majstora. Kako ako ugušimo obrazovanje, nauku, kulturu? Kako kad umiremo iznutra kao društvo? Kako, kada u komentarima po novinama čitam - Šta hoće ti naučnici, samo bi pare, šta su to epohalno napravili? Šta stvarno? Pa očuvali smo PAMET i pored svih političara koji nas guraju kroz stotine muka! Sačuvali smo je za sebe i da je delimo. Nema ovaj moj tekst apsolutno nikakve veze s politikom, ni političarima. Ima s ljudskošću, čestitošću i znanjem. Dugo godina sam pričao s klincima u Petnici, komšiluku, selu... Svejedno. Sa srednjoškolcima, osnovcima, studentima. I uvek sam se obradovao, kada bih u tim očima koje prate moje usne kao da bi mi reči od nestrpljenja otrgli, video onu, svima nama u ovoj profesiji obučavanja poznatu, iskru shvatanja. A zatim i razumevanja. Tog trena vrede sve godine koje sam proveo u učenju, eksperimentisanju, naučnikovanju, koje traje do ovih dana. Sada većina mlade populacije ima neke druge vrednosti... Ali nisam zabrinut. Srbi su poznati po stradalništvu, nepotrebnom propadanju i dramskom patosu. Zašto bi se stvari rešavale lako i racionalno, kada je bolje da se ne rešavaju, pa da uz pesmu svi zaplačemo. 

Razumem i da većina neobrazovanih ljudi ne može u potpunosti da shvati ulogu nauke u društvu i zašto nam je plata efemerna u zahtevima. Ali najviše me plaše oni koji bi nas gurnuli pod jabuku ili davili u kadi u očekivanju da se neko pretvori u Njutna ili Arhimeda. Ako preživi. A naša Vlada bi da ne preživimo. E, neće moći tako. Lanac od 2500 karika naučnika, koji je opasao prvo Vladu, pa ministarstvo, je tek počeo da traži proveru svoje jačine. Ali, ipak mi je fascinantno da Vlada jedne zemlje ostane mrtva hladna što joj je celokupna pamet na ulici. I ne čudi mene što jedan ministar neće da da ostavku. Ništa to i ne bi promenilo ako se sistem ne promeni. Mene čudi da Vlada (i Parlament, sa svim ministrima u njoj i da im dodamo sve savetnike) misli da je pametnija od tih ljudi na ulici. U stvari, ništa me više ne čudi u zemlji čuda, gde niko nikada na vlasti nije kriv. 
Video sam roditelja kako pažljivo, bez povišenog tona, objašnjava izuzetno tvdoglavom detetu pet puta uzastopno zašto neće da mu pusti ruku dok prelaze ulicu. Mi se nalazimo na takvom prelazu, mi smo roditelji, pa je u redu da Vladi (nema tu više ministar šta da traži) ponovimo koliko god puta treba, pažljivo, držeći je za ruku da mora sa nama da pređe ulicu, pa možda jednom jedna Vlada postane zrela i odrasla i mi ćemo se tada stvarno PONOSITI NJOM.

4 comments:

  1. Profesore, mene više ništa ne čudi. Mi smo se toliko navikli na nenoramalno, da nam je normalno postalo iščašeno. Tako, da kad bih video zabrinutu vlast zbog protesta naučnih radnika, ja bih se zabrinuo da nešto nije sa njima u redu... Za ovako okoštavanje i deformaciju sistema, potrebno je dosta vremena, a mi smo ga imali na pretek i lepo smo ga iskoristili... decenijama unazad!! Ilustracije radi: jedna koleginica mi je ispričala, kako se na jednom od roditeljskih sastanaka povela diskusija oko toga da ne treba ostavlajti toalet papir u đačkim toaletima jer se oni (đaci) gađaju isitim. Majka jednog deteta je ostala šokirana činjenicom da je svima takva odluka bila normalna. Njen predlog (ne znam da li je bio podržan) je bio da treba biti uporan i da će ukoliko nastave sa postavljanjem novih rolni papira svakog dana, deca konačno prestati sa lošom navikom i naučiti da treba nečim i zadnjicu da obrišu!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ima dovoljno energije da se to konačno, zauvek promeni, tj. popravi. A sa porastom blagostanja naučiće deca, a na žalost i mnogi drugi, stariji, da koriste toalet papir na pravi način.

      Delete
  2. Naravno da se nisu uzbudili sto im je celokupna pamet na ulici, kad sami nisu deo te pameti (uprkos onim Dr i Mr pred imenima). Covek mora biti pametan da bi bio svestan sopstvenih sposobnosti i nesposobnosti.
    Krajnje je vreme da obrazovanje i nauku zaduzi ministar koji ce biti pametan, uspesan u svojoj naucnoj oblasti i nepotkupljiv (ne mislim samo na materijalnu nepotkupljivost).

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ovo bi Ivana bio naslov bajke, ako se odlučim da je pišem: "ministar koji ce biti pametan, uspesan u svojoj naucnoj oblasti i nepotkupljiv (ne mislim samo na materijalnu nepotkupljivost)"

      Delete

Sadržaj komentara koji na bilo koji način izlazi van okvira pristojnosti neće biti prikazan.